Stvaranje pravilnih prehrambenih navika tijekom ranog djetinjstva od iznimne je važnosti za rast i razvoj djece. Kvalitetna i raznovrsna prehrana neophodna je za imunitet, fizički i psihički razvoj te smanjenje rizika od kroničnih bolesti vezanih uz nepravilnu prehranu koje se mogu pojaviti kasnije u životu. Nije iznenađujuće da su poremećaji prehrane jedna od najčešćih tema među roditeljima predškolske djece, ali je veoma važno da isti imaju ispravne informacije. Saznajte više o uzrocima, simptomima i rizicima poremećaja prehrane od Diane Puževski dr. med.
Što su poremećaji prehrane i koji su najčešći tipovi kod predškolske djece?
U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu česte su smetnje vezane za proces hranjenja. Javljaju se kod 45% zdrave djece, a uzrokuju i do 25% dolazaka u pedijatrijsku ordinaciju. Možemo ih podijeliti u dvije skupine:
- POTEŠKOĆE HRANJENJA, koje se manifestiraju kao:
- Ograničeni apetit
- Selektivni unos hrane
- Strah od hranjenja
- Ruminacija / vraćanje progutane hrane u usta i ponovno žvakanje
- Pika / konzumiranje nejestivih tvari (dijete jede pijesak, zemlju, papir)
Najčešće nema stagnacije ili gubitka u prirastu tjelesne mase, a krivulja rasta je u zadovoljavajućem rasponu.
- POREMEĆAJI HRANJENJA, koji rezultiraju prekidom prirasta težine ili gubitkom težine , a krivulja rasta ne prati standarde.
Klasificiraju se prema Chatooru i suradnicima na:
- Nepredvidivo odbijanje hrane ili infantilna anoreksija
- Selektivno odbijanje hrane ili senzorna averzija prema hrani
- Posttraumatski poremećaji hranjenja
Koji su uzroci poremećaja prehrane?
Uzrok problema su najčešće pogreške kod uvođenja dohrane, hrane na žlicu, u dobi od 6 mjeseci i u periodu učenja samostalnog hranjenja u dobi od 9 do 18 mjeseci. Pretjerana zabrinutost roditelja i iskrivljena očekivanja od djeteta remete interakciju u stvaranju pravilnih prehrambenih navika. Dijete treba shvatiti kao aktivnog sudionika u hranjenju a ne kao ‘otvarača usta’. U slučaju da dijete odbije žlicu, treba odgoditi početak dohrane za drugu priliku. Ne treba odgovoriti strahom i tjeskobom jer će se to zrcaliti u ponašanju djeteta.
Što roditelji mogu poduzeti po pitanju prevencije?
Najbolja prevencija je pratiti interes djeteta za hranom, uočiti kako reagira dok je za obiteljskim stolom i pokazuje li želju za žlicom. Savjete prijatelja i rodbine treba slušati manje jer se oni zasnivaju na iskustvima brige o vlastitoj djeci.
Važno je izbjeći česte zamke poput:
- Neadekvatne žlice; ona treba biti uska, ravna, s dugom drškom koju dijete može hvatati
- Žlica ne smije dolaziti djetetu iz visine jer tako ne vidi njen sadržaj. Treba ju primicati u visini usta
- Žlica se ne stavlja u usta već pred usta da bi ju donja usna zahvatila
- Struganje žlicom oko usta da se pokupe ostaci hrane je nepoželjno
- Isključivo kašasta hrana remeti razvoj žvačne muskulature
- Nasilno hranjenje je visoki stupanj traumatiziranja djeteta s dugoročnim posljedicama u vidu oralne averzije
- Svako unošenje nervoze kod hranjenja, strah da će se dijete zagrcnuti, te strah od nereda koje će dijete napraviti ako aktivno sudjeluje u hranjenju može rezultirati poteškoćama hranjenja
- Hranjenje uz ekrane, igračke ili slikovnice nije poželjno jer remeti doživljaj hranjenja kao ugodne socijalne aktivnosti
Koji su najčešći simptomi i kako ih roditelji mogu ublažiti?
Najčešći simptomi poremećaja prehrane su:
- Odbijanje hrane odmah na početku obroka ili već nakon nekoliko zalogaja
- Prestanak pokazivanja interesa za hranom
- Prestanak pokazivanja gladi
- Dijete nema vremena za jelo
- Odbijanje žvakanja krute hrane
- Svaki obrok traje satima
Promjenama dosadašnjeg obrasca prehrane, roditelji mogu utjecati na postupan nestanak simptoma:
- Pokušati uvesti rutinu u prehranu: jede se za stolom a ne pred ekranom, svaki dan u isto vrijeme, ne duže od pola sata, poželjno uz druge članove obitelji
- Razmaci između obroka od 3-4 sata, 5-6 obroka na dan, između obroka samo voda (a ne sokovi, grickalice i voće)
- Uključivanje novih namirnica bez prisile, ali bez alternativnih namirnica. Često nuđenje istog (strpljivo ali uporno, i do 21 puta ista namirnica), novu namirnicu ponuditi uz već poznatu i prihvaćenu, pohvala i ako se samo proba nova namirnica
- Porcije primjerene dobi, manje porcije da dijete traži još, uključiti dijete u kupovinu i pripremanje hrane, hranu učiniti privlačnom na tanjuru
- O količini obroka odlučuje dijete, roditelj je taj koji samo servira hranu, hvaliti samostalno jedenje
- Ne nuditi desert kao nagradu, ne zadovoljavati dječje emocionalne potrebe hranom već pokazati i razmjenjivati emocije sa svojim djetetom (igra, razgovor, grljenje, maženje)
Koji su rizici poremećaja prehrane?
Rizici poremećaja prehrane su nepovoljni utjecaj na tjelesni i kognitivni razvoj djeteta ali i na interakciju u obitelji. Hranjenje umjesto osjećaja ugode utaživanjem gladi postaje razlog stalnog sukoba roditelja i djeteta. Psihodinamski poremećaj vezan uz hranjenje u ranoj životnoj dobi rezultira anksioznim poremećajima i poremećajima hranjenja u adolescentnoj dobi. Roditelji čija djeca imaju poteškoće prehrane i čini im se da dijete zapravo ništa ne jede, a uz to normalno raste i napreduje na težini trebaju to prihvatiti kao prolaznu teškoću i normalnu pojavu u razvoju djeteta.
Kako se najčešće liječe poremećaji prehrane?
Pristup u liječenju istovremeno mora biti usmjeren prema djetetu i roditelju. Individualnim savjetovanjem o problemima odnosa roditelj-dijete i edukaciji roditelja o prehrambenim potrebama i načinima provođenja prehrane problem se može postupno prevladati. Djetetu se pomaže:
- poboljšanjem vještine hranjenja
- postupcima navikavanja na nove okuse
- osvješćivanjem važnost žvakanja
U terapiju poremećaja prehrane treba u vidu timskog rada uključiti pedijatrijskog gastroenterologa, radnog terapeuta-edukatora hranjenja, nutricionista, ponekad psihologa i logopeda / piknik terapija, talk-tools terapija.
Preuzmite LittleDot – Vaš digitalni zdravstveni dnevnik! Uz LittleDot aplikaciju jednostavno pratite trendove težine, krvnog tlaka, šećera, simptoma .., uz vizualne prikaze i detaljne grafove. Pohranite medicinske nalaze, fotografije i dokumente, te ih uvijek imajte pri ruci. Konzultirajte liječnike, postavljajte podsjetnike i vodite brigu o zdravlju cijele obitelji na jednom mjestu.
